petak, 30.12.2011.
jedna kratka, novogodišnja...
Uvijek mi iznova napominju: operi ruke nakon WC-a.
Moraš oprati ruke nakon pišanja.
To je posvuda uobičajeno, norma ponašanja.
I sve si nešto mislim – zašto? Zašto moram prati ruke?
Pa zbog boleština kojekakvih...
Kojih boleština, koji je vama kurac?
I kakve su to dvostruke norme: nakon pišanja obavezno oprati ruke, a nakon drkanja ne trebaš, jer onda bi se većina nakon odlaska na spavanje ustajala oprati ruke.
I većina žena a i dobar dio muških ga voli stavljati u usta. To mora da je jako higijenski...
Znači nije to. Onda je sigurno zbog popišanih ruku.
Ali engleski specijalci SAS, pišaju po ogrebotinama na koži, zbog antibakterijskog djelovanja urina.
Neki luđaci čak i piju svoju mokraću zbog zdravstvenih razloga. Jer u mokraći uz štetne tvari koje tijelo izbacuje odlaze i neke zdrave, ljekovite pizdarije. I ako smanjite unos otrova u organizam i pijete dosta vode, vaša mokraća će imati više ljekovitih pizdarija od otrova...
Znači nije ni to...
Pretpostavljam da je onda stvar čisto u pristojnosti.
Nije baš po bontonu otresti pišoku s ruku i rukovati se s nekim.
Mora da je to to.
Ali baš me briga, ja se ne želim rukovati s nikim, i neću prati ruke samo zbog nekakvih normi ponašanja.
Uostalom, upravo sam zagrijao ruke ispod toplog mlaza...
petak, 07.10.2011.
Samoubojstvo i kontraverze
Jučer sam pročitao da je među samoubojstvima 3 puta više muških u odnosu na žene.
Ali to ne znači da smo mi muški u balunu, već samo znamo to napraviti kako treba, Mi se ubijamo vješanjem, pištoljima ili rezanjem vrata motornom pilom (dogodilo se u lijepoj našoj). Dok žene češće pokušavaju ubojstvo skakanjem sa zgrada ili tabletama, i završe sa ispumpanim želudcem ili se samo probude sa glavoboljom.
Većina samoubojstava nije nepromišljeni čin nakon nekog razočaravajućeg događaja.
Vidite; postoji rečenica koja me zaokuplja u posljednje vrijeme, a glasi:
"Kad bi od života oduzeli snove i iluzije, ono što ostane je toliko loše da bi se svatko normalan poželio ubiti."
Nije loše, zapravo ispravno opisuje život uopće.
Malo pomalo vam se sve oko vas zgadi, postane naporno i razočaravajuće. Muče vas problemi i sve je manje zadovoljstava i bezbrižnosti. U trenucima odmora povlačite se u tišinu, buljite u glupe tv emisije i počnete pričati sami sa sobom. Odjednom shvatite: život neće postati bajka, nikad neće biti bolji od ovog sada, ni sutra ni za 10 godina...
I počnete maštati o samoubojstvu, toplini bezbrižne smrti, ili samo kako bi sve ovo oko vas, zvano život prestalo, postalo bolje ili ništa, svejedno.
Godinama maštate o raznim načinima kao da se ubijete, i već imate svoj omiljeni scenario o kome ste mnogo puta maštali.
Jednog dana vam nešto pukne, ne neki veliki događaj, tek kap koja prelije čašu, ...a vi znate točno što vam je činiti... savršeno rješenje je s vama već dugo vremena.
Za većinu samoubojica to je ritual. Okupani i u čistoj odjeći završavaju neke započete poslove, nazovu neke drage im osobe, ne da bi pričali s njima, već samo da im čuju glas još jedan posljednji put... i idete ostvariti svoje snove...
Zvuči romantično? Možda privlačno?
P.S. Ne šaljite mi psihijatre ni policiju, ja se nemam namjeru samoubiti.
Još...
.......................
O tome kamo samoubojice idu, o raju, paklu i religiji neki drugi puta...
Molim ne ostavljajte mi glupave religijske komentare. Hvala.
utorak, 16.08.2011.
Jebat'ću te normalno pa u pičku ili svi smo mi pederi
Kažu ljudi: jebaću te najprije normalno, a onda u pičku.
Što je to? Prikriveni pederluk?
I zašto uopće prosječnom obiteljskom čoviku, hrvatu katoliku koji voli nogomet, pivo i vara svoju ženu, uopće smetaju pederi. A smeta mu i sam pojam pedera, čak i kad nema kontakta sa tim "iskvarenim deima" koji vrijeđaju njegov svjetonazor i obiteljske vrijednosti. Iako nikako ne mogu shvatiti zašto mu lezbijke ne samo ne smetaju, već su i poželjne u svakoj muškoj sex fantaziji.
Poćnimo od sebe i svog sela, recimo da smo prosječni oženjeni muškarac u maloj sredini. Svi svakoga znaju, i nikako ne želite odudarati od prosjeka. Najlakši način kako biti dio ekipe je napasti neku drugu skupinu, manjinsku po mogučnosti. Svakom uvredom, vaša povezanost sa drugim istomišljenicima jača.
Dobro, ali što je to u vezi dva muškarca neprihvatljivo ?
Vratimo se doma i našoj ženi.
Da li ste primjetili da muškarci zapravo ne vole biti doma. Uvik se motaju u podrumu ili garaži, kao rade nešto. Zašto je to tako?
Razlika između muškaraca i žena je ogromna, žene su pedantnije, obzirnije, osjetljivije i izdržljivije. Dakako žene su i prepredenije od nas. Muškarac se ženi da bi osnovao obitelj, a žena preuzme tri kantuna kuće. Tj godinama nas uvjerava da bez nje muškarac ne bi mogao oprati robu ili skuhati ručak i tako počinjemo ovisiti o ženama.
Muškarac voli sex, volimo sex i sa samim sobom, ali sex uvijek sa istom ženom nam postaje dosadan i naporan, iznimke parovima koji su svoju vezu začinili s pojmom ljubav.
Dakle, u braku smo nezadovoljni i ovisni o ženama, a svaka prepirka ili iznošenje ideja je uzaludna, jer žena u prepirci pobjeđuje, ali baš uvijek pobjeđuje.
Ali zašto muškarac, glava obitelji ne bi sjedio u dnevnom boravku umjesto u garaži? Jer čim se opustimo čujemo: makni noge, uvuci košulju u hlače, stavi podmetač ispod pive, sada sam oprala pod, opet si pijan...
Zato muškarac bježi, a kako nam žena nebi skužila da ju izbjegavamo, izmišljamo poslove koji nam preokupiraju dan.
Ili kad nam žena kaže: doći će mi prijateljice na kavu, brže bolje smišljamo izlaz, jer jedva tebe slušan a di ću slušati hrpu vas...
I bježimo vani, u birtiju ili na klupu sa ostalim muškarcima i odjednom se osječamo prijatno i prihvaćeno, pričamo i slušamo priče, ekipa nas vraća u djetinjstvo i sjećamo se najboljih frendova.
Osjećamo se tako ugodno i opušteno, da nas je sram priznati ostatku ekipe kako uživamo u tome. I iz straha da nas ne proglase pederima prvo što uradimo je da počnemo ismijavati pedere. Ljude kojima skriveno zavidimo.
P.S. Zavist je smrtni grijeh.
četvrtak, 21.07.2011.
Harry Jebeni Potter
Napokon zadnji Harry Potter, nikako da crkne taj harry potter
nikako da ga najzad netko ubije...
k vragu ...
na kraju i on dobije nekakvu trebu...
tješim se da nije ipak osvojio slatku Hermionu
ali, k vragu, uvjeren sam da je malu Hermionu imao u stvarnom životu
jebeni Harry Potter
zavidim tom mulcu čitavih 7 sezona
jebeni harry Potter
čak je močniji i protiv najmočnijeg čarobnog štapiča
jebeni harry potter
čak i sad utječe na moj sexsualni život, jebeni harrry potter
utorak, 12.07.2011.
urbi et orbi
"Ako se bojiš smrti, znači da imaš za što živjeti."
"Onaj koji misli da je veći od drugih, mora otići na groblje. Tamo će vidjeti što je svijet u stvari. Ništa osim prašine."
(španjolska narodna)
"Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo."
(Ivo Andrić)
Današnjim napretkom znanja i znanosti, čovjek dostupnim znanjem preispituje sve što mu se servira. Crkva više nema monopol nad znanjem, a njihove dogme i teorije više nisu jedino u što moramo vjerovati.
U davna vremena čovjek je osjetio potrebu za nekim nadnaravnim i svemogučim bičem, potrebu proizašlu iz straha od nepoznatog, objašnjavajući neobjašnjivo, (npr kretanje planeta ili grmljavina).
Iako se civilizacija mijenja i sazrijeva, religija stoji čvrsto na svojim korijenima i idejama. I danas je bit vjere vjerovati u neobjašnjivo.
Pošto Crkva svoju riječ ne mijenja ukorak sa znanjem društva, danas imamo Crkvu koja neobjašnjivim drži stvari koje smo već shvatili i objasnili, (npr teorija evolucije). Kao posljedica toga imamo poplavu skeptika i kritičara religije.
Današnji prosječni čovjek ne vjeruje u istinitost Biblije, ne slaže se sa politikom i staromodnim stavovima Crkve i mrzi elitizam i proračunatost svećenstva.
U isto vrijeme vjeruje se u Boga, i postojanje Raja.
Zašto? Zašto nismo zajedno sa odbacivanjem organizirane religije odbacili i njihova vjerovanja u koja sumljamo?
Iz istog razloga iz kojih je religija i nastala, straha i neznanja.
Što ako Bog zaista postoji? Kao i vjeru tako i nevjeru ne možemo dokazati, možemo samo vjerovati.
Što ako umrem i završim u Paklu samo jer nisam vjerovao u Raj?
Jer na samrti svima su zajedničke dvije stvari, zazivati majku i moliti se za oprost grijeha i nada u zagrobni život. To je svima nama zajedničko, ako netko misli drugačije, neka pričeka, pitati ću ga što će reči kada dođe njegov čas.
Postoji i druga vrsta ljudi, ona koja osjeća potrebu za vjerovanjem u nešto, ne iz straha već iz nade. Potreba za smislom života, nečim više od samo zemaljskog materijalizma i prolaznosti, ideološkim vodstvom.
Ja sam veliki skeptik u crkvene pričice, kritičar političkog i ekonomskog utjecaja Crkve, mrzim materijalizam, potkupljivost i licimjerje svečenstva.
Pa ipak, Ja vjerujem u Boga, ne iz straha od Pakla, i ne tragam za smislom života, već vjerujem da vjera može oplemeniti život čovjeka, možemo postati nesebičniji, suosječati s nečim, možemo razviti etičnost...
Da, vjerujem u Boga jer me to čini boljim čovjekom, jer radim na tome da oplemenim sebe i život bliskih mi ljudi.
M. volim te malena.
